Foto: Miha Krofel

O smeđim medvjedima

Smeđi medvjed je važan dio prirode i kulturnog naslijeđa u Europi. Njihov je broj jako smanjen u velikom dijelu središnje i južne Europe u 19. stoljeću, a u nekim je dijelovima čak i istrijebljen. Danas se stav ljudi prema ovim velikim zvijerima mijenja. Postoje projekti u različitim dijelovima Europe kroz koje se ulaže ogroman napor da se obnovi populacija smeđeg medvjeda: u austrijskim i talijanskim Alpama, na Pirenejima u Francuskoj, Abruzzu u Apeninima, Kantabrijskom gorju u Španjolskoj, Pindskom gorju i na Rodopima u Grčkoj.

U širem području Dinarida medvjed je očuvan zbog odgovarajućeg staništa – prostrane guste šume, sa surovim terenom i slabom vidljivosti, kao i zbog naklonosti ljudi koji žive na tom području prema medvjedima. Kao najzapadniji dio guste dinaridske populacije, slovenski i hrvatski su medvjedi važni za rekolonizaciju Alpa. Životni uvjeti u Hrvatskoj i Sloveniji u velikoj mjeri odgovaraju uvjetima u kojima medvjedi žive ili bi potencijalno mogli živjeti u središnjoj i južnoj Europi. Zato je hrvatska i slovenska strategija upravljanja smeđim medvjedom važna i za druge europske zemlje.

Smeđi medvjed se smatra ranjivom vrstom zbog svojih prostornih potreba, oportunističkog načina hranjenja, velike pokretljivosti i očite tolerancije na prisutnost ljudi. Zaštita i upravljanje ovako rijetkom, ugroženom i karizmatičnom vrstom kao što je smeđi medvjed nije laka. Kada je u pitanju ova veličanstvena zvijer, javno je mnijenje obično podijeljeno i javnost pažljivo prati svaki korak u upravljanju vrstom. Ključno je da donosioci odluka u upravljanju populacijom medvjeda donose odluke temeljene na znanstvenim činjenicama koje se ne mogu osporiti. Upravo zato metode očuvanja genetičkog materijala postaju sve važnije jer nam omogućuju prikupljanje podataka o genetičkom stanju populacije, pokretljivosti i veličini populacije, spolnoj strukturi, raširenosti i geografskom i filogenetskom podrijetlu. Znanje o svim ovim aspektima populacije omogućuje bolje planiranje i upravljanje populacijom.

Ekologija medvjeda

Medvjedi su samotne životinje. Odnosi između pojedinih predstavnika vrste uglavnom se temelje na međusobnom izbjegavanju, osim za vrijeme sezone parenja. Baš kao i kod većine velikih zvijeri, medvjedi imaju velik teritorij s malom gustoćom naseljenosti populacije. Ženke određuju granice svog teritorija odmah uz majčin teritorij, dok mužjaci migriraju. Teritoriji se međusobno preklapaju. Medvjedi su aktivni i danju i noću. Njihova aktivnost ovisi o stanju okoliša, količini hrane i ljudskoj aktivnosti (Swenson et al., 2000.).

Medvjed je oportunistički svejed. Obično prikuplja hranu s najvišom mogućom vrijednošću do koje može doći u određenom trenutku (Kryštufek, 2003.). Većina je hrane biljnog podrijetla. Proljeće je najizazovnije razdoblje, pogotovo do sezone rasta vegetacije. U tom periodu mogu napasti jelene i sličnu divljač, koja se kreće s poteškoćama zbog zaostalog snijega i leda. Lešine – tijela životinja koje su uginule tijekom zime – također predstavljaju važan izvor proljetne prehrane. Od početka vegetacijske sezone do kasne jeseni vole pasti i jesti voće sa šumskih stabala i biljaka (dren, lješnjak, jagode, borovnice, kupine). U jesen, kada sakupljaju masno tkivo za hibernaciju, plodovi drveća (bukvica, žir, kesten, lješnjaci, orasi) i voćke iz voćnjaka (kruške, jabuke, šljive) važan su izvor hrane. Insekti (mravi, ose, pčele, tvrdokrilci i slično), njihove ličinke i već spomenute lešine životinja predstavljaju visokoproteinski izvor prehrane za medvjeda (Krže, 1988.). Ponekad lovi stoku, pogotovo ovce. Također, pronalazi hranu na odlagalištima otpada. Kada pronađe hranu na imanjima ljudi (pčelinje košnice, voćnjaci i domaće životinje) i izazove štetu, dolazi do sukoba s ljudima.

Medvjed zimi hibernira; no to nije duboka zimska hibernacija kao kod, na primjer, puhova. Njegova tjelesna temperatura padne samo za nekoliko Celzijevih stupnjeva. Njegov puls i metabolizam također uspore. Kako u tom periodu ne pije tekućinu, u tijelu se počinju nakupljati toksini, posebno u mokraći. Dušik se iz mokraće ponovno povezuje s tjelesnim proteinima koji se nalaze u limfi (prokrvljenoj cerebrospinalnoj tekućini). Medvjeđi „zimski san“ ustvari je svojevrstan oblik izgladnjivanja s mogućnošću neutralizacije toksina (Kryštufek, 2003.). Neki medvjedi pripadnici južnoeuropske populacije mogu biti aktivni tijekom cijele godine. To što zimu provode u brlogu vjerojatno je zbog prilagođavanja na nedostatak hrane i zbog rađanja mladunaca koji ne mogu sami regulirati tjelesnu temperaturu (Swenson et al., 2000.).

Medvjedi su poznati po dugom životnom vijeku (najstarija ženka medvjeda registrirana u Hrvtskoj stara je 20 godina), kasnom spolnom sazrijevanju i produljenom reprodukcijskom ciklusu. To je poligamna vrsta. Parenje traje od travnja do početka srpnja. Poslije oplodnje, embrij se razvija do blastociste. Daljnji je razvoj zaustavljen do studenoga, kada se nastavlja. Nakon toga trudnoća traje još 6 do 8 tjedana. Većinom tijekom siječnja ženka u brlogu okoti od 1 do 4 bespomoćna mladunca, teška otprilike 300 grama. Mladunci se odvajaju od majke u drugoj godini života. U skandinavskoj populaciji, najistraživanijoj europskoj populaciji, otkriveno je da ženka prvi put rađa između 4. i 6. godine. Period između dvije trudnoće je otprilike 2,4 godine (Swenson et al., 2000.). U Hrvatskoj je dokazano da ženke mogu ostati gravidne i u 3. godini (Reljić et al., 2012).

Literatura:

• Jerina K., Adamič M. 2008. Analiza odvzetih rjavih medvedov iz narave v Sloveniji v obdobju 2003-2006, na podlagi starosti določene s pomočjo brušenja zob. Univerza v Ljubljani, Biotehniška fakulteta, Oddelek za gozdarstvo in obnovljive gozdne vire.
• Kryštufek B. 2003. Sesalci – Mammalia. V: Živalstvo Slovenije. Sket B., Gogala M., Kuštor V. (ur). Ljubljana, Tehniška založba Slovenije: 595 str.
• Krže B. 1988. V: Zveri II. Medvedi – Ursidae, psi – Canidae, mačke – Felidae. Kryštufek B., Brancelj A., Krže B., Čop J. (ur). Lovska zveza Slovenije, Ljubljana: 23-62
• Swenson J.E., Gerstl N., Dahle B., Zedrosser A. 2000. Action plan for the conservation of the brown bear (Ursus arctos) in Europe. Council of Europe, Strassburg, France.